Oznake Označeno s "mirisanje riječi"

mirisanje riječi

2 293

Norah Jones ima pjesmu koja se zove Happy Pills. Fina mi melodija. Ne da mi se upratiti riječi. Dovoljan mi je i sam naslov. Tablete za sreću. U želji da se domogne svojih ciljeva i snova, ne bi li sve bilo puno jednostavnije i puno lakše kad bi za to postojale odgovarajuće tablete. Pilule. Čarobni napitci. Ali stvarnost često bude okrutna. I na bezobrazan način ti otkrije da takvo što ne postoji. I da je velika vjerojatnost da nikada toga neće ni biti. Iako, kad pogledamo oglase i reklame, svi oni nude isto. Sreću. Samo ne radi se uvijek o tabletama. Nekad se radi o putovanju, nekad o perilici za rublje, nekad o rasprodaji u trgovini cipela, nekad… Tablete za sreću…

Kad čovjek udari u zid, kad doživi životne brodolome i kad ne ide sve po nekoj zamišljenoj (idealnoj i sretnoj) putanji, ove mu se stvari (čitaj: tablete za sreću) učine pomalo bizarnima. Jer voljenu osobu ne može baš nadomjestiti nekakav dezodorans. Isto tako, izgubljeni posao ne može nadomjestiti neko putovanje u daleku zemlju. Izgubljeno prijateljstvo ne mogu nadomjestiti nove kopačke. Tada će čovjek pokušati preturati po svom životu, to toj gomili na koju je nabacao svašta. Događa se tada nekakvo generalno čišćenje. Tada se ne može bilo što prodati za tablete za sreću. I tada ustvari počinje dubinska analiza prošlosti. Baca se i novi pogled na budućnost, ali se prečesto ostaje zatvoren u sivoj sadašnjosti.

Nema toga tko ne bi htio ili želio ili volio biti sretan. No, načini preko kojih dolazimo do vlastite sreće ne moraju uvijek biti ispravni. Život je jedan veliki put koji vodi upravo prema tome. Život provedemo u koprcanju i tumaranju u potrazi za tabletama koje će nam pomoći biti sretni. Naravno, te tablete mogu biti bilo što. Ali, pripazimo malo, zaboga, da u tom koprcanju i tumaranju ne nastradaju drugi oko mene. Uf, reći će netko, opet neki tip koji priča o sreći pa spominje pravila. Uf, baš… Ali onaj žmigavac koji (ne) palimo kad skrećemo tiče se i mene i drugih. Ono prazna boca soka koju (ne) bacamo gdje god stignemo tiče se i mene i drugih. Ona (pre)glasna glazba u kafićima koja ne da spavati svima u krugu nekoliko kilometara se tiče i mene i drugih. Onaj osmijeh koji sebično zadržavam za sebe se tiče i mene i drugih. Ona tuđa plaća koju (ne) zadržavam kod sebe se tiče i mene i drugih. Onaj (ne)napravljen moj posao se tiče i mene i drugih.

Happy Pills… Zaboravim ih nekad uzeti. Za mene su to stvari vezane uz nešto što je iznad mene i izvan mene. A opet blizu i unutar mene. Molitva znači pokušavati da ONO NEŠTO bude blizu mene i unutar mene. pa da onda to bude opipljivo i ljudima oko mene. Ono nešto nije samo spoj određene i neodređene zamjenice. Živo je. Određeno je. Ima ime. Ima lice. I ima veze sa srećom koju tražim. I to Lice tražim… U drugom. U bližnjem. Nije lako, priznajem, pronaći ga. Ali, srećom, ima ga svugdje… Da, Bože, Lice tvoje tražim…

fra Željko Barbarić

0 178

Neki dan sam malo buljio u prazno. Ili barem to pokušavao. Ponekad mi to baš zatreba, odmaknuti se od svega, svake priče, svakog lica i čisto malo buljiti u prazno. Ovaj put se u toj praznini preda mnom stvorila nekakva ograda od žice. Nije baš bila ravna ni nova. Na njoj su se vidjele posljedice uzrokovane brojnim prelascima preko nje. Kad ograda bude nešto preko čega se može prijeći, pitam se, je li to još uvijek ograda. Jer ograda bi valjda trebala spriječiti nekoga ili nešto od prelaska i ulaska baš tim putom. Duž ograde su negdje postavljena vrata koja opet služe da se otvaraju i zatvaraju, da se kroz njih ulazi i izlazi. Pa ipak, ta ograda izgleda izranjeno i slomljeno, staro i pogrbljeno. Nije više mogla odolijevati vanjskim nasrtajima. Baš mi se učinila nekako tužnim prizorom…

Doduše, možda sam samo ja bio malo tužan i umoran pa mi se i sve oko mene činilo tužnim. Ali ta je ograda svejedno bila ostavljena i izgleda da nitko nije previše vodio brige o njoj. A trebao bi. Mislim da postoje ljudi kojima je posao brinuti se za nju i koji primaju plaću za to, pa ipak ništa ni od njezine ljepote i funkcionalnosti.

Imamo svi mi svojih ograda oko sebe koje nekad služe svojoj svrsi, dok opet ponekad djelujemo samo kao nekakav tužan prizor koji je nekad bio svoj na svome mjestu. Nekad vidimo samo tragove nečega što je bilo, a ponekad je problematično pronaći čak i bilo kakav obris onoga što je nekad bilo svijetlo, lijepo, ugodno i korisno. Da, govorim o čovjeku. Ne govorim više o ogradi. Svijetlo zvuče evanđeoske rečenice o stotoj ovci, o izgubljenom sinu, o onoj bludnici… Oni su nekad bili lijepe slike onoga koji ih je stvorio. Bili su slični Njemu. I sad valjda slijedi ona: ‘Svaka sličnost sa stvarnim likovima je slučajna’. A ne slijedi. Nije slučajno to što sličimo Njemu. I nije slučajno baš to što prestanemo sličiti Njemu. No, kad se netko izgubi, kad se sin okrene protiv svojih roditelja, kad taj netko svoje tijelo prodaje kao robu, onda je problematično pronaći sličnost.

Zlo i grijeh koji izviru iz čovjeka su tamo prvo nekako morali ući. I tu možda tražimo slučajnost. Kao, slučajno se to dogodilo. No, zlo i grijeh čine od čovjeka izranjen i slomljen, star i zamrljan, zaprljan i odvratan prizor. Tužan prizor. Kad govorimo o prizoru, onda mislimo na neko određeno vrijeme, koje bude i prođe. I to je vesela vijest što se tiče ove priče. Ne mora taj tužan prizor trajati vječno. Dođe i prođe. Ta ograda ne mora biti zauvijek onakva. Taj čovjek ne mora biti zauvijek onakav. Ja ne moram biti zauvijek ovakav. Zlo i grijeh nisu toliko jači od mene da mi ne bi dopustili ustati se i boriti se opet. Za samoga sebe. Za svoju dušu. Za svoje tijelo. Da budem opet sličan Bogu koji me podiže i uspravlja. Preko onih na kojima se već očitovao. Preko onih koje se ponekad usudim nazvati prijateljima…

fra Željko Barbarić

0 123

Postoje neki čimbenici u svijetu medija koji u mnogočemu utječu na konačni rezultat – više novca. Vrti se ogroman novac, a kad se novac počne slabije vrtjeti ili kad zagusti, poseže se za džokerima koji spašavaju situaciju.

Tako mi se čini da, ako želiš biti čitan ovo dana, moraš pisati štogod o Lukinom (Larinom) izboru, dotaknuti se ponekad i Sanadera a nikako ne zaboraviti Severinu. I što kraće pisati, jer se danas nema vremena čitati, takva je publika. Dugi tekstovi, duge knjige i dugi govori – dolje! Zato se i najbolje prodaju novine koje imaju što više slika i pokoju prostoproširenu rečenicu ispod teksta. A što prostija, to bolja… Dugi tekstovi i dugi govori su nepoželjni, a s druge strane, budimo iskreni, kako samo brzo proleti sat vremena dok ‘fejzbučimo’… A onaj ‘sritnjak’ Dostojevski se slomio pišući…

Ne da mi se nešto graditi imidž na priči o Severini, lamentiranju što je napravila ovo ili ono. Nogomet mi se isto više ne sviđa kao prije. Politika mi nije mila ni tako ni tako. Tek se povremeno začudim dotičnima. Severina priča i o pravoslavnom i o katoličkom krštenju svog djeteta i usput valjda promovira međureligijski dijalog. Eh, meni je nešto drugo zanimljivo što se nje tiče. Ne nosi više onaj broš s onim brojem nezaposlenih. A nisam nešto čuo da se popravila situacija po tom pitanju. Maloprije čitam da je Sanader navodno imao prste i u poslu oko prodaje AC Milana. A domaći nogomet mi je postao mučan. I odavna sam na teoriji da bi trebalo uvesti plaćanje po učinku. A ne da se plaća daje, pa kako god ispadne… Bojim se da je onaj broš učinio svoje, pa više nema plaćanja za njega…

Zadirući u kršćansku kulturu, ako je smijem tako nazvati, kršćanski način razmišljanja i življenja, ne mogu ne sjetiti se nagrade koja se obećava na nebesima. Nekakve plaće koja će se isplaćivati negdje tamo ‘gore’. To nekome može izgledati kao priča za malu djecu, ali ima i takvih kojima je ta ‘priča za laku noć’ postala životni pokretač, moto, motorno gorivo, hrana i piće bez kojeg ne može živjeti. Okrenuti prema nebu, zagledani u nebo, ali nogama koje dotiču zemlju. Nogama i rukama koje se bore sa životnim nedaćama. Od njih ne bježe, ali za njih se ne nadaju nagradi ovdje na zemlji. Ne pokušavaju se dodvoriti nikome ovdje na zemlji. Živjeti po Božju. Kad ovo sve izgovorim, kao da sam na optuženičkoj klupi, a sve izgovoreno kao da je govorio državni odvjetnik. Ove jednostavne riječi mogu postati i savršena optužnica…

U nebo se ne dolazi jeftino. Dovoljno je pročitati koji redak Svetog pisma. Da, one debele knjige koja zacijelo ima više od jednog kilograma. Postoje neki čimbenici koji utječu na naš konačni rezultat. U taj rezultat, konačnu bilancu, ući će i naša ‘proizvodnja i prodaja’, kao i ‘uvoz i izvoz’. Zašto ne iskoristiti ekonomski rječnik u ovom slučaju!? Što proizvodim u ovom svijetu i što mu prodajem? Maglu ili stvarnost? Što uvozim u sebe, a što izvozim na van – odnosno, čemu dopuštam da me zaokupi, a čime druge zaokupljam? Čime je moj život zaokupljen, odnosno,  zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela (Mt 6,25)?

E, da! I ona, gdje ti je blago, tu će ti biti i srce (Mt 6, 21). I tako, bacajući pogled na medijsko okruženje i na sebe samoga, ova rečenica može poslužiti kao dobar filtar za lociranje naših života i smjer u kojem se krećemo. Srce je programirano da ide za blagom…

fra Željko Barbarić

1 188

Zadrt je netko s kim se vjerojatno ne bismo najradije družili. Zadrt je netko koga bismo strpali negdje tamo u prošlost kako vremenski tako i u razmišljanju. Doduše, ne možemo baš sresti nekoga tko je živio prije dvjesto godina, ali možemo sresti nekoga tko razmišlja kao da živi prije dvjesto godina. Zadrt je atribut kojeg lijepimo za nekoga s kim se ne da razgovarati ili pregovarati oko pojedinih pitanja. Ili možda svih pitanja kojih se dotaknemo u našem razgovoru? Zadrt je prilično negativna oznaka ukoliko biramo riječi kojima ćemo nekoga opisati, zar ne? Ukoliko nekoga tako opišemo, onda, jamačno, sebe svrstavamo izvan te skupine. Želim valjda reći time da ja nisam zadrt. Zadrt će uključivati i ono da ne prihvaća tuđe vjerovanje, razmišljanje, teorije, itd. Također, zadrt će značiti da se nekome ne da ništa dokazati (misleći pritom da taj netko mora promijeniti svoje mišljenje nakon razgovora sa mnom) ili da je taj netko nesnošljiv, ne poznaje što to znači tolerancija, suživot, prihvaćanje, priznavanje, poštivanje izbora, i tomu slično…

Zadrt je nešto, ustvari, što s vremena na vrijeme susretnem u raznoraznoj literaturi i to povezano s jednom imenicom meni vrlo bliskom. Pa će se tako za nekoga reći da je ‘zadrt vjernik’. Tu zastajem jer imam posla obično s vjernicima, pa se ponekad zapitam trebam li se tim ljudima obraćati s ‘Dragi vjernici’ ili ‘Dragi zadrti vjernici’. Mnogo je toga što se želi poručiti ovom sintagmom, složenicom ‘zadrt vjernik’. Ponajprije mi to zvuči kao nešto zaostalo. Tipično. Svijet se razvija ili, točnije, čitav svijet se razvija osim tamo nekoliko jedinki (tamo nekih valjda stotinjak ljudi, ako je suditi po određenim medijima), a te jedinke ne žele priznati da žive u modernom svijetu. Pa će se tako, bez po muke, ustvrditi npr. da su samo ‘najrazvijenije zemlje’ donijele zakon da istospolne zajednice mogu posvojiti djecu.

Pročitah neki dan da je jedna manekenka odlučila sačuvati svoju nevinost do vjenčanja sa svojim zaručnikom. Tekstopisac objašnjava da je to ona napravila iz tog razloga što je zadrta vjernica. Pitam se što li smo tek mi u samostanima, koji li smo mi tip vjernika… Ta vjera, ta Crkva, taj Bog kao da su zapeli pa su spremni svaki ljudski napredak osuditi i stigmatizirati. Prema određenim medijima. Kao da taj Bog (naravno, pod uvjetom da postoji) neprestano paničari na nebu (naravno, pod uvjetom da to nebo postoji), pogledavajući stalno na sat (pošto zna kad će se što dogoditi) i čeka kad će ljudi toliko uznapredovati da će shvatiti da im Bog ne treba, da im vjera ne treba, a kamoli tamo neka Crkva koju vodi starac u bijelom…

Jedna definicija zadrtosti zvuči kao mješavina tvrdoglavosti, upornosti i gluposti u maksimalnim količinama. Kad to spojite s vjernikom, ne treba tu previše računati. Jasno je što se želi poručiti. Vjera je, prema tome, ustvari ono nešto glupo oko čega se tvrdoglavi ljudi trude i nikako odustati.

‘Dragi zadrti vjernici’, je li to stvarno naša vjera? Dragi nevjernici, je li to stvarno naša vjera? Biti zadrt u očuvanju vlastite čistoće pred vjenčanje. Nema predaje! Biti zadrt u održavanju obiteljske molitve. Nema predaje! Biti zadrt u poštivanju života od njegovog začeća do prirodne smrti. Nema predaje! Biti zadrt u odlascima na misu nedjeljom. Nema predaje! Biti zadrt u nasljedovanju Isusa Krista Uskrsloga. Nema predaje! Biti zadrt pa u 21. stoljeću otići u samostan živjeti kao sestra ili fratar. Nema predaje! U ovim ‘glupostima’ biti tvrdoglav i ustrajan. Nema predaje!

A da prođemo još jednom prvi odsjek i malo razmislimo o tome radi li se ovdje u stvari o ‘zadrtim vjernicima’ ili ‘zadrtim nevjernicima’?

fra Željko Barbarić

0 88

Mislim da je trenutno previše toga u mojoj glavi i teško razabirem odakle početi i na što se koncentrirati. Možda upravo na tu gužvu, bilo u glavi, bilo u srcu, bilo na gužvu našu svakodnevnu. Gužva obično rezultira time da netko ili nešto ostane neprimijećeno. Obično, kad smo u gužvi, zaboravljamo nešto. Odlazimo na put u trku i onda nekad, nakon što prevalimo fin dio puta, sjetimo se nečega bitnoga što smo ostavili kod kuće. U gužvi je teško primijetiti detalje. No, ne i nemoguće. Samo, kad smo u gužvi, primorani smo povećati svoju koncentraciju. Moramo se zadubiti. Moramo se potruditi više nego inače kako bismo zapazili stvari koje bismo inače i bez pola muke zamijetili.

Gužva je nešto što možemo zamijetiti skoro na svakoj stranici Evanđelja. Gdje se god spominje Isus, tamo je spomenuta i masa. Zanimljivo je kako se, skoro svaki put kad je riječ o nekom mnoštvu, masi ljudi koja okružuje Isusa, pojavljuje neki pojedinac koji iskače iz te mase. Nekad se taj netko sam probije do Isusa, a nekad sam Isus dopire do tog pojedinca. Usred mase, primijećen je Netko. I taj netko odjednom dobiva detalje. Nije više dio bezlične mase. Nije više bez boje kose, obrisa lica, visine, spola… Taj netko ima svoju povijest. Taj netko ima život koji treba susret s Isusom, a slijedom toga – taj netko ima život koji treba promjenu. Ti evanđeoski likovi pozivaju Isusa, bilo riječima, bilo pogledom, bilo rukama, bilo svojim gestama – uđi u moj život

O načinu Isusovog ulaska može se raspravljati. Možda bismo mogli Isusu i zamjeriti kako to ulazi u nečije živote. Na primjer, u život carinika Mateja. U život onoga Zakeja. U život one grešnice. Ma i u živote onih silnih bolesnika i tamošnjih žitelja. Način na koji je Isus govorio i ono što je Isus radio mnogima se nije sviđalo. Jer je svojim djelima i riječima ulazio i u njihove živote. A mnogima se to nije sviđalo. Posebno onima koji su potjecali iz njegova rodnog kraja. Neki su ga zamolili da ode iz njihova kraja.

U mnoštvu riječi i buci koji nas okružuju, tražim načine za doživjeti Boga. U trgovini. U kafiću. Na nogometnom igralištu. Dok slušam glazbu. Dok čitam knjigu. Dok molim u šetnji. Dok slavim svetu misu. U pjesmi… Isus nije zarobljen u knjizi, pjesmi, trgovini, šetnji… Ma nije On nigdje zarobljen. To sam ja koji mogu biti zarobljen u svojim pogledima i shvaćanjima. Pa će onda ta gužva ujedno značiti da tamo nema Isusa. U toj gužvi riječi, mnoštvu glasova i masi ljudi… Ta masa je pak sastavljena od mnoštva pojedinačnih crta lica, od mnoštva specifičnih glasova i od mase posebnih i najposebnijih očiju… Isus se probija kroz tu masu, a ja, poput one žene što je godinama bolovala od krvarenja, pokušavam dotaknuti rubove njegove haljine vjerujući da bi mi to moglo pomoći, da bih od toga mogao ozdraviti, da bi se od dodira, jednog jedinog dodira nečije haljine, u meni nešto moglo promijeniti…

Natiskalo se puno ljudi oko Isusa. Pa i ljudi koji ga poznaju (ili misle da ga poznaju). Pa i ljudi koji znaju puno o njemu (ili misle da znaju puno o njemu). Pa i ljudi koji su čuli puno o njemu (ili samo misle da su čuli dobro to što su čuli). Neki misle da je bit u njegovim riječima. Neki misle da je bit u onome kako izgovara pojedine riječi. Neki misle da je bit u tome kako je ošišan i doseže li mu haljina do tla… Jedna među njima misli da je bitno dotaknuti ga

fra Željko Barbarić

0 120

Ovih dana svjedoci smo kako raste strast za onim okruglim gumenim predmetom. Općenito mi se sviđa kad netko uživa u onom što radi. Naravno, na stranu morbidne primisli o uživanju u iživljavanju ili nečem sličnom. Nego, ono kad vidiš da netko ulaže svoj životni elan u neki projekt, kad sa strašću radi svoj posao. Uživam vidjeti i sebe u takvoj ulozi kad pronađem nekakav projekt, posao ili što slično u što se dadnem čitav, kad svu strast koju posjedujem usmjerim u jednom pravcu. Pogledate li oko sebe, vidjet ćete takve ljude. Pa makar to bilo i pred TV ekranima ili na igralištu, u kuhinji, na cesti, na kazališnim daskama… Valjda je jedan od onih glavnih zgoditaka pronaći mjesto ili vrijeme kamo usmjeriti svoju strast. Mnogi to pronađu u osnivanju obitelji. Neki to pronađu u samostanu. Neki to pronađu u raznim zanimanjima. Neki to nikad ne pronađu… Neki pronađu, ali opet izgube… Pogledajte oko sebe. Pogledajte i u ogledalo i pokušajte si dati odgovor na pitanje: „Imam li još uvijek strasti u onom što radim?“

S vremenom čovjek dolazi u opasnost izgubiti onu početnu strast koja se većinom samo i jednostavno – dogodi. Ćudljiva je i osjetljiva. Treba je čuvati i paziti. S njom treba znati. I stalno se vraćati na početak. Podsjećati se gdje to bješe početak i, ma koliko bio neshvatljiv i iznenadan taj početak, upirati se iz sve snage, tražiti i tražiti, pokušavati razumjeti što se to dogodilo. Taj trenutak kad je sve započelo.

Prizor čovjeka koji radi nešto samo zato što to mora raditi nije odveć fina slika. Prizor čovjeka koji nešto radi preko volje isto tako. Takvog čovjeka ne bih volio sresti u ogledalu. Ne vjerujem da bi to htio bilo tko. A opet, čovjek je poznat po svojoj nestalnosti. Zasiti se nečega vrlo brzo. Jedan dan se osjeća odlično dok radi jedan posao, a sutra mu je već muka od same pomisli da ga opet isto čeka…

Razmišlja mi se i piše o ovome jer sam proteklih dana imao priliku vidjeti strast u dosta zanimljivim okolnostima. Obožavateljice Justina Biebera (10-15 godina) danima čekaju i spavaju na ulici kako bi dospjele u prve redove na njegovom koncertu. Indijanci koji plešu satima na jedva izdržljivoj vrućini za ‘obične smrtnike’. To su samo neki od njih. Možda će se te curice smijati same sebi za nekoliko godina. Za Indijance ne znam… Ono što primjećujem u njima je ta strast. Vole nešto. I spremni su poduzeti nešto u vezi s tim. Izlažu se. Logika, filozofija, psihologija… Svega tu ima i svaka od ovih znanosti bi imala ponešto reći o dotičnim subjektima. A ja… Ja bih se samo zagledao u njihove oči i pogledao tu strast. I učio od njih.

Voljeti i ljubav su dvije riječi. I bez pogonskog goriva (čitaj: strasti) ostaju samo dvije riječi oko kojih se možeš ‘satrat’ prevodeći ih na sve moguće svjetske jezike. A ipak ostaju samo dvije riječi. A voljeti i ljubav ustvari govore bez riječi sve jezike svijeta. Pitam se zar se može govoriti o ljubavi prema Bogu bez strasti koja govori sve jezike… Strast koja me vuče k Njemu nezaustavljivo i pohlepno, nezasitno i hlapljivo… Ili je to opet samo ljubav o Bogu (volim te, Bože) koje izlazi iz mojih usta bez vidnog okusa…

Uzmi to ogledalo i zagledaj se u svoje oči. Put križa mi pada na pamet. Strast Kristova koja govori sve jezike svijeta. On me voli. Do kraja… Uči(m) i od Njega…

fra Željko Barbarić

0 118

Kad bi čovjek pronašao način da ga ne diraju tuđe riječi, vjerojatno bi živio nekakvim ljepšim životom. Međutim, živio bi u nekakvom svom svijetu u kojem drugi ne bi igrali baš posebnu ulogu. Tuđe riječi često znaju ispravljati i poticati. One znaju gurati čovjeka i na bolje i na gore. Ovisi kako ih uzmem. Kolika je, zapravo, snaga riječi, nije mi jasno. Nekad se samo iznenadim kako je moja riječ djelovala na nekoga. I, s druge strane, začudim se kako tuđe riječi djeluju na mene. Pa zbog njih nešto promijenim. Ili zbog njih samo utvrdim prijašnji stav.

Čitam danas negdje kako neki ljudi osjećaju kišu, dok ta ista kiša neke druge ljude samo smoči. I često ponovim kako su neke stvari ipak samo u glavi. Ali, brate mili, nije sve samo ni u glavi. Ima i to srce. Ima i to tijelo koje mora jesti i koje se mora obući. Svećenik sam, pa imam i tu neku, nazovimo je, profesionalnu deformaciju. To tijelo, koje je gladno ili sito, koje je zdravo ili bolesno, čisto ili zamazano, ipak ima nešto Božje u sebi. Zapravo, ono je čitavo Božje. Bogu se usuđujemo pružati mrvice i života i vremena i prostora. Zar ne? Pa i mrvice tijela, dočim je on taj koji mi je dao tijelo, koji mi je darovao život. Možda se bunim i na vlastitu stvarnost, zašto je ovakva ili onakva. Možda bi mi bilo ljepše negdje drugdje i možda bih se s tim Bogom lakše i hrvao da mi je malo lakše u životu. Da nije ovako teško… Čini mi se da ima i ona misao o čovjeku koji ne može moliti praznoga želuca…

Kao da postoji nekakav nevidljivi i nenapisani popis uvjeta i preduvjeta koje postavljam tom Bogu da se uopće smije spomenuti negdje blizu mene… Strahote koje se događaju u Crkvi i to od ljudi koji su obećali, prisegnuli i zakleli se da će živjeti po Božju, hrane želudac koji želi reći NE i Bogu i Crkvi. Nemaju opravdanja. Sablažnjavaju malene. I, nakon svega toga, taj Bog mi još ne dadne sigurnosti te uvijek strahujem kako spojiti kraj s krajem, kako ostati pri zdravoj pameti, kako platiti račune, kako platiti ratu kredita… I onda taj Bog samo pada u mojim očima…

Snaga Riječi se očituje upravo u tome da mi je bliska. Ali ne samo u komadićima i isječcima moga života kad se osjećam tako hepi, a nisam uopće ni pijan ni napušen, kako pjeva Jura Stublić i Film. Ne zadovoljava se Bog nekakvim mojim isječcima koje mu predajem. Riječ mi želi biti bliska u svakom isječku i komadiću života, kakav god on bio. Jasno, ta Riječ želi da joj budem što bliže. Čitajući Evanđelje pronaći ćemo smijeh i plač, radost i razočaranje, bolest i glad, oduševljenje i razočaranje… I Isusa koji prodire u sve te isječke i preobražava ih…

A to je evanđeoski život… Dati Riječi da me preobražava…

fra Željko Barbarić

0 119

Čitam neki dan da se nekakav skup, konferencija održava u Manili, na Filipinima. Raspravljali o bijedi i siromaštvu. I kroz tu organizaciju događaja na visokoj razini, jer su pristigli visoki dužnosnici sa svih strana, dogodi se jedan krajnje tragikomičan potez. Vlasti su naredile podizanje zidova koji će spriječiti bacanje pogleda na siromašne četvrti tih istih visokih dužnosnika dok budu putovali od zrakoplovne luke do mjesta održavanja konferencije. Naravno, svijetu je to smiješno. I ja se tome ne mogu načuditi. Mislim, jasna mi je potreba uljepšati malo stvari. Ta svatko će od nas malo pospremiti sobu ili kuću kad mu dolaze gosti, iako se teško natjeram očistiti nešto kad samo ja gledam u to. No, složit ćemo se, jedno je srediti stvar da bude bolja, a drugo je mazati oči čisto da predstavim stvari boljima nego što one stvarno jesu. Rezultat mazanja očiju je kriva slika i o meni i o onome što sam trebao predstaviti pred nekim. Nažalost, lažne slike su se i više nego dobro udomaćile baš svugdje, od samostana preko komunalca, od politike do školstva…

Ovo dana dosta ljudi pohodi mise na grobljima. Blagoslovi su polja. Groblje je, zapravo, izvrsno mjesto provjere, rekapitulacije, inventure vlastite vjere i vlastitog poimanja Boga, pa i vlastitog načina života. Ima tu puno mazanja vlastitih očiju. Groblje je, ustvari, mazanje očiju. Lijepi nadgrobni spomenici skrivaju ljudske lešine. Ono lijepo cvijeće na grobu sakriva trulež. Ona svijeća sakriva grobnu tamu. No, taj grob ili to groblje nas mogu trznuti malo i postaviti nam već dobro poznato pitanje: „A što to bijaše s ovima što su otišli prije nas? Gdje su oni? Što bijaše s njima?“

Ako je čovjek ateist, ako ustvari i ne vjeruje u Boga, zašto onda i ne živjeti tako? Zašto mazati oči i sebi i drugome? Ako netko vjeruje u Boga, onda ima tako i živjeti – živjeti tako da mu sav život bude priprema za susret s Bogom. I tu se ustvari krije odgovor na pitanje gdje odoše oni prije nas. Ako nema Boga, nisu nigdje ni otišli. Onda dolazimo na groblje čisto zbog ljudske uspomene, nekog lijepog (ili možda čak i ružnog) sjećanja na njih, upalimo im svijeću iz običaja i ‘ajmo dalje. Ako ima Boga, dolazimo i sebe podsjetiti da ćemo jednog dana leći tamo negdje pored njih. Skrivam li se ja od svoje stvarnosti? Postoji li odgovor u mom životu da taj Bog postoji ili ne postoji? Onoga između, nažalost, nema! Ono između je mlakost, bljutavost, koja ima baš bezvezan okus i koja se ne da jesti, koja se najradije ispljune…

Kako izgleda moja stvarnost – to je nešto što smo dužni odgovoriti sami sebi. Pošteno. S razumijevanjem. Ne napamet. Ne slijepo. Ne bez argumenata. Ako nešto jesam, da znam reći zašto to jesam. Ako nisam, objasni sebi zašto nisi. Pošteno. Podizati zid prema „onome svijetu“, podizati zid prema Bogu i njegovoj ulozi u mom životu, može samo sakriti ono što se nalazi iza. Ali, to ne znači da ono iza nestaje.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Isus iz Nazareta

fra Željko Barbarić

0 82

Vidio sam na stotine puta do sada (na televiziji, dakako) kako to izgleda kad se na suđenju treba pojaviti neki svjedok i govoriti o nekom događaju. Tri svjedoka za isti događaj će, međutim, imati tri različita iskaza. Slična, ali ipak različita. No, svaki od njih će zamijetiti neki detalj po kojem će se dati zaključiti o kome se radilo. Prepoznati će optuženog po nekom detalju. Za jednoga će to biti njegova visina, za drugoga specifičan hod, za trećega bljesak koji je govorio da dotični nosi naočale. Ima uvijek ono nešto što mi ostane upečatljivo. Nešto što ostane za pamćenje. Nekakav bljesak nečega! A kad si pozvan odgovorno posvjedočiti, pa čak i o onome čemu si bio izravni očevidac, ono što si čuo na vlastite uši, nastaju problemi. Dok počnemo koristiti riječi, odmah upadamo u sumnje, kolebanja, dvojbe, nedoumice je li to bilo baš tako ili nije…

Čovjeku koji je odlučio slijediti Krista, na teret se stavlja ‘krivnja’ da je vidio, osjetio, čuo ili doživio tog Krista na neki način. Kakav god. Pa ga sad, eto, slijedi. Pogledavam sebe na toj klupi za svjedoke. Tamo trebam nešto reći, nekako ga dočarati, na neki način ga predstaviti. Pitaju me o Njemu. Kakav je? Kako izgleda? Kako će ga netko drugi prepoznati? Da, ja sam ga vidio, čuo, doživio, osjetio ili što već, a kako će netko drugi to isto proživjeti?

Vidim kako život prolazi. I moj. I život drugih ljudi. I prošli tjedan je umrlo nekoliko ljudi koje sam poznavao. Nekima sam i sam bio uz bolesničku postelju, noseći im sakramente i trudeći se prepoznavati i u njima sakramente… Kako to predočiti, preliti u riječi? Kad vidiš kako si nemoćan, a u stvari tolika ti je moć u rukama – ako njima činiš dobro… Kad vidiš koliko si nemoćan, a u stvari tolika ti je moć u očima… Samo kad bismo ih koristili da budemo svjedoci na toj klupi za svjedoke. Da moje oči govore – On je živ! Da moje ruke koje drhte kažu – On je živ! Riječi se doimaju suvišne. Moje ruke govore, namjesto moga jezika. Moje oči govore namjesto moga jezika. U tim očima koje jedva gledaju, jedva što su otvorene, prepoznah Njega. Tu se odao… U tim rukama koje jedva imaju i malo snage stisnuti, ma i samo dati znak da su to još žive ruke… Tu se odao… Onda shvatim da sam donio sakramente i da sakrament stoji i preda mnom – taj vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi… Čovjek kojem sam potreban. Kao sakrament. Jer i on u meni želi vidjeti vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi…

Sveti Franjo Asiški nekoć reče: „Propovijedaj Evanđelje svaki dan i ukoliko je potrebnokoristi riječi.“ A ja se zaletim s tom bujicom riječi… I djela koja nisu baš najbolje povezana s Evanđeljem… Pa se zacrvenim. Pa me stid…

fra Željko Barbarić

0 69

Ovo dana se pitam… Ma, zapravo, progoni me misao kako to da Bog nije kudikamo uspješniji u svijetu. Mislim, Bog je… Ili kako ne uspijeva biti popularniji? Zar On nije netko koga jedva čekaš upoznati, netko koga jedva čekaš pronaći? Živimo u svijetu u kakvom živimo. Ima valjda i puno puno puuuuno zanimljivijih i ‘življih’ stvari od sjedenja u klupi u crkvi i slušanja nečijih propovijedi koje paraju uši. Ima i zanimljivijih i ‘življih’ pjesama od onih koje čujem u crkvi i na katoličkim radiopostajama. Ima i zanimljivijih i ‘življih’ knjiga i članaka od onih koje pronalazim u vjerskim tiskovinama i vjerskim blogovima.

Ta živost zvuči nekako drukčije kad pogledaš tu Gospinu ikonu. Ta živost zvuči i miriše nekako drukčije kad poslušaš taj gregorijanski koral. Ta živost ima življi okus kad pročitaš tu Riječ i oživiš je svojim životom. Pa opet… S jedne strane Gospodin na križu, Gospodin u pustinji, Gospodin izdan i izrugan, Gospodin koji ima svoje principe, Gospodin čije su riječi i djela na istoj liniji, Gospodin koji provocira svojim životom. I svojom smrću. I svojim uskrsnućem. S druge strane, u borbi, ne toliko za medijski prostor, nego za prostor moga srca natječu se s njim… Da otvorim neki internetski portal i samo pogledam naslovnu stranicu? Da otvorim današnje novine i prelistam ih časkom? Političari, zvijezde i zvijezdice s istoka i sa zapada, gurui ove ili one vrste… Prostor moga srca – kome pripada? Gdje li Te tražim da te prije izgubim? Pitam se što to se tamo naseljava, legalno i ilegalno gradi, preuzima, muči, gnjavi, šteti, ruje, kvari i napokon trune tamo… Jer nije živo! A Riječ oživljava…

Pitam nedavno na vjeronauku da mi netko navede primjer za prispodobu (izmišljenu, kratku i poučnu priču iz Evanđelja). Netko reče: ‘Uskrsnuće!‘ Pomislih: Strašno! I izrekoh to. Nije to izmišljeno. Nema doživljaja Riječi kao žive. Ona je daleka. Nema autoriteta. Nema blizine. A ona dobiva autoritet kad je bliza, kad je živim i kad se provodi u djelo. Onda dolazi i autoritet.

Postoje redovnici, monasi koji žive u ekstremnim uvjetima. Nemaju skoro nikakve veze s vanjskim svijetom. Trude se biti što bliže Bogu bez smetnji vanjskog svijeta. Gledam intervju s jednim takvim. Pravoslavni monah na grčkoj gori Atos. Novinar cilja na njegovu neprestanu molitvu i pita ga o smetnjama imajući u vidu da upravo daje intervju televizijskoj ekipi. To je nasmijalo monaha. Upita ga novinar zbog čega se smije. Monahu smiješno što ovaj uopće misli da on može prestati moliti. I mene to natjera na smijeh. Čovjek to stvarno misli. I živi.

Da se vratim na početak. Teško mi je to i dalje shvatiti. Koje to? Pa to da si Bog to dopušta. Da si dopušta to da JA imam toliku slobodu. To što ja prolazim ispred ove ikone i često je i ne skužim da je uopće na mom zidu. Tako što prođem pored nekoga kome je potrebna moja pomoć (a to je onaj maleni iz Evanđelja, za kojeg si Ti rekao da si Ti u njemu), a da ga i ne skužim. Da si nam dopustio tu slobodu da te prepoznajemo u malenima, iako si (valjda) znao da će nam uvijek biti draži veliki i moćni, oni kompliciraniji. Čudim Ti se i dalje… Da dopuštaš da se Tvoja Riječ u meni uguši od tog silnog šikarja i šipražja ovoga svijeta. Da dopuštaš da najprije potražim sve ostalo i više od toga na ovom svijetu, a onda zateturam i za Tvojim kraljevstvom.

Tolika količina slobode – čudim joj se. Imam je u tolikoj mjeri da se mogu udaljiti od Tebe kad god hoću. I čak se pritom osjećati dobro. Čak ću biti i ljubomoran i zavidan što je neki imaju više od mene. Gledam te monahe. Ne samo na pravoslavnom Atosu. Nego i u katoličkim kartuzijama. Sloboda. Nesputana sloboda. Sloboda koja tjera od sebe ono što je može zamagliti ili onesposobiti. Sloboda kojoj s usta ne silazi Ime. Riječ. Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku! A opet su u tišini sve vrijeme, osim onda kad zajednički mole… Sloboda u življenju Riječi…

fra Željko Barbarić

0 102

Prođe već nekoliko dana korizme. Neki su uvidjeli da se mogu nositi s nekakvim odricanjima, dok su neki shvatili da ne mogu izdržati ni par dana bez svoga omiljenog poroka ili užitka. Neki se nisu ni trudili donositi korizmene odluke. Ta čemu? Pa stvarno, zašto bi netko imao potrebu odricati se bilo čega? Ili, zašto bi netko imao potrebu na taj neki dan u godini, skoro pa ničim izazvan, donositi tamo nekakve odluke? Što bi čovjeka trebalo potaknuti na takvo nešto? Ne kažem natjerati, jer to tjeranje ili natjerivanje znači primjenu sile, prijetnje ili upotrebu ne odveć popularnih i humanih metoda uvjeravanja.

Zašto? Pokušaji čovjekova ugledanja na Isusa i Njegovo djelovanje i ponašanje i prečesto završe neuspjehom. No, nije to nešto oko čega bismo trebali očajavati. Isus nas potiče da ga slijedimo znajući da nas ne zove na neki veseo izlet, bezbrižno putovanje ili sunčanje na plaži. I kaže: Ako tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! (Mk 8,34) Nema labavo! On sam odlazi na četrdeset dana u pustinju, osluškivati i moliti. Sami Židovi su, prema Bibliji, proveli 40 godina tumarajući pustinjom, iskušavani glađu, žeđu, idolima, nevjerom… I Isus je iskušavan u pustinji. I nisu iskušenja prisutna samo dok je Isus u pustinji. Dok su Židovi u pustinji. Dok sam ja u svojoj korizmi. Korizma je poticaj više kako pronaći način, oružje za suočiti se s napastima i iskušenjima.

Zašto se zove korizma? Jednostavno zato što korizma znači četrdeset dana. Quadragesima na latinskom jednostavno označava četrdesetodnevnicu – razdoblje od četrdeset dana. U ovom slučaju razdoblje priprave.

Pripreme? Opet znakovita pojava, ne samo što se tiče kršćanina, nego i svih ljudi. Uvijek se pripremaju. Sjetimo se samo priprema za ispit, školu, utakmicu i što sve ne… Kršćanin se priprema za primanje sakramenata. Priprema se i za svetkovanje svojih svetkovina. Čim se za nešto pripremaš, to je znak da ti je u glavi. Možda čak i u srcu. Za Božić se pripremamo kroz došašće. Za svetkovine poput Velike Gospe ili svetog Ante pripremamo se kroz devetnice. Post je vrlo usko povezana s pripremama za posebne dane u liturgijskoj, crkvenoj godini. Tu su i hodočašća, nerijetko bosih nogu. Posebne molitve također. Raznorazni zavjeti. Pobožnost križnog puta. Korizma je obilježena svim ovim. Ali još više osvrtanjem oko sebe dok poniremo dublje u sebe. Kako to? Pa, čemu sve odricanje, silni postovi, čitanje Svetog pismo ili što sve ne, ako to nema nikakva rezultata – i to poboljšanog rezultata – u mom odnosu prema drugima. Inače mi sve to sliči na produljivanje resa…

Korizma se naziva vremenom pokore i odricanja, vremenom posta i molitve, mrtvljenja, ali i vremenom prisjećanja na svoja krsna obećanja. Katekumeni, odrasli koji se žele krstiti, se kroz korizmeno vrijeme pripremaju za krštenje, a kršćani razmišljaju o svojoj vjeri i produbljuju je. Korizma je razdoblje pripreme za Uskrs. Sve ovo nabrojano su različite metode koje pokušavaju čovjeka dovesti zacrtanom cilju. Pripreme. Za što? Za susret. To je korizma. Vježbanje, treniranje za susret. Sa samim sobom. S Bogom. S drugima.

I pitam se: što li je važnije – priprema ili ono za što se pripremam? Korizma ili Uskrs? Nipošto korizma nije razlogom samoj sebi. Nipošto. I križ je bio priprema za Uskrs. Korizma znači i naučiti radovati se Uskrsu i živjeti iz radosti zbog Uskrsa.

fra Željko Barbarić

1 139

Nogomet. Opće omiljen sport. Nije jedini sport kojeg ljudi vole, ali u ovom našem podneblju je ipak najomiljeniji. Stoga ću i upotrijebiti sliku nogometne momčadi za ovo razmišljanje. Možda i zato što i sam igram nogomet. Možda zato što ga volim. K tome volim i pobijediti u nogometu. Iako mi je puno zabavnije sresti se s ljudima koji su mi dragi i provesti s njima koji satak u ‘naganjanju mješine’.

Imam na umu dvije vrste, odnosno, dva načina sastavljanja momčadi. Jedna je ona koja se temelji na nečijoj vještini ili umijeću u pogledu taktike, trenutačne spremnosti ili forme, talentiranosti i uopće sposobnosti i daru za taj nogomet. Druga se temelji na subjektivnim osjećajima kao što su prijateljstvo, rodbinska povezanost ili kakva veza utemeljena na kumovanju raznoraznih prijateljsko-rodbinskih faktora ilitiga čimbenika. I onda imamo dvije vrste momčadi, koje su u ovom slučaju, recimo, suprotstavljene jedne drugima. Iako je u ovoj
drugoj momčadi idilično ozračje, ljudi se znaju, možda čak i vole, uživaju u zajedništvu, prvoj momčadi, ovoj sastavljenoj od izrazitih profesionalaca, pobjeda može izmaći samo u slučaju kakvog čuda…

Jednostavna slika iz nogometa. Okupimo se recimo moji prijatelji i ja, igrali smo skupa godinama u Zagrebu. I uživali smo. Nije to bio neki vrhunski nogomet. Nije bio baš ni loš, ruku na srce. Ali ja sam ga jedva čekao. Jedva sam čekao tu nedjelju večer. I rijetko kad bih to propustio. No, da smo kojim slučajem morali odigrati pravu, službenu utakmicu protiv ‘pravih’ protivnika, ne sumnjam da bi nas ‘samljeli’. Posao je posao, a zabava je zabava. Blago onom tko radi posao iz zabave, ili se zabavlja na poslu…

Gledam danas svijet, Europu, našu državu i sve u njoj. Preslika te utakmice u mnogim područjima. Rodbina, prijatelji, kumovi, istomišljenici (po različitim osnovama, rasnim, političkim, vjerskim) i tko sve ne dobila mjesta ne zbog trenutne forme, dokazivanja na terenu, postignutih pogodaka, ostvarenih asistencija… I tako se kreće u utakmicu. I vlada mišljenje da se tako može dobiti utakmica. Teži slučaj.

Kako sklapamo svoje momčadi? Svoje ekipe? Na svim razinama. Nije to teško zaključiti. Hajde da su ti prijatelji, kumovi, rodbina i istomišljenici na položajima koji nisu previše bitni za opći dojam, recimo prodavači karata, dodavači lopti ili prodavači suvenira. Međutim, menadžer ili direktor održavanja ili direktor prodaje zahtijevaju profesionalne osobe. Ako
prave osobe nisu na takvim mjestima, ulazimo u utakmicu s hendikepom prije i negoli je počela… A kako li je tek strašna situacija kad se u ulozi napadača ili golmana nađe netko tko je upao u ‘ekipu’ zato što je nečiji prijatelj, rođak ili kuma…

I gonjamo mi tu mješinu i dalje… Volim ja svoje prijatelje. I oni valjda vole mene. Ali ne bih volio da me itko od njih zamoli da mu čačkam po srcu u operacijskoj sali ili da mu izračunam porez samo zato što mi vjeruje i što me voli…

0 208

Jedna od najsvjetlijih rečenica iz Svetog pisma mi je ona: ‘Slijedi me…’ (Iv 21,19) Ona mi se čini i najjasnijom, dočim je u njoj toliko nejasnih stvari, neizvjesnosti i nepredvidljivih događaja i osjećaja. Kad me tkogod upita za moj duhovni poziv, moje zvanje, ova rečenica je nešto najjasnije što mogu odgovoriti. I onda je lako izgovoriti onu da mi nije bitno ni gdje, ni kako, ni zašto, ni koliko, ukoliko sam siguran u tu rečenicu. Točnije, ukoliko sam siguran da slijedim Onoga koji me pozvao.

Ovaj tjedan prolazi u znaku svijesti o duhovnim zvanjima, uopće, o duhovnom pozivu. Ovo vrijeme prolazi u znaku nedostatka istih, ali i u znaku neprestanih napadaja na Crkvu. Manje zvanja? Pokušati odgovoriti na to pitanje značilo bi napraviti kakvu studiju, ispitivanje i istraživanje. Neću duljiti ovdje. Među tisućama razloga istaknuo bih dva. Jedan se tiče onih koji su već, recimo to tako, ogrezli u duhovnom zvanju; onih koji su već redovnici, redovnice ili svećenici. Drugi se tiče onih koji taj poziv osjećaju, ali se boje napraviti korak…

Što se tiče razloga broj jedan, nedavno mi zazuji govor jednog fratra koji reče da mi koji smo se opredijelili za duhovni poziv, taj poziv moramo živjeti pošteno, moramo živjeti ono što smo obećali. U tom smislu razmišljam i o napadajima na Crkvu i ljude u njoj od strane medija i ideologija. Zar ne reče Pavao: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31) Ili: Tko će nas rastaviti od ljubavi Gospodnje? (Rim 8,35) Ako stvarno živim pošteno ono što sam obećao, ako Ga stvarno slijedim, kakav to napad može doći do mene? Pa zar nisam u službi nekoga većega? Zar ja nisam samo instrument u Božjem orkestru, onaj instrument koji je dopustio da se prebire po njegovim žicama Božjim prstima… Slijedi me ovdje zvuči barem malo konkretnije. Barem znam da sam instrument puno sposobnijeg svirača i da on preko moga života stvara glazbu koja upućuje samo na Njega. Ako toga nema, ako se ne živi pošteno ono što smo obećali, kako očekivati da ćemo nekoga i oduševiti…

Razlog broj dva: strah. Taj mi je razlog skroz dobro poznat. Slijedi me zvuči dosta neodređeno kad čovjek odluči čitav život dati tom Putu. Slijediti Ga… A ne znaš kud i kako, nego to imaš Njemu predati. To je duhovni poziv. Koji izgleda strašno. Koji je to strašniji što ti ne da baš mogućnost za zemaljsku slavu i probitak ukoliko doista pošteno odlučiš slijediti Ga. Koji izgleda to strašnije ako pomisliš da postoji i samo jedan posto šanse da Bog ne postoji. Jer onda taj tvoj poziv izgleda uzaludno i besmisleno. Jedna poruka iz Međugorja mi zape neki dan za oči, točnije jedan dio poruke. Zapravo je biblijski utemeljena ta riječ. Vi stvarate novi svijet samo svojim snagama, bez Boga, i zato ste nezadovoljni i bez radosti u srcu. ‘U sridu’ ova pogađa! Kad bi se duhovni poziv temeljio na mojoj snazi, zar bi se onda uistinu uopće moglo govoriti o duhovnom pozivu? On je taj koji zove! On je taj koji daje snagu! On je taj koji pruža zadovoljstvo! On je taj koji jest radost u srcu! To je nešto što se zove duhovni poziv…

fra Željko Barbarić

 

0 97

Vrlo česta pojava je dijagnosticiranje problema društva od strane svih. Malo tko da nema nekakvo rješenje za izlazak iz krize, problema, nevolja i nezaposlenosti. I još jedna stvar: uvijek je u toj dijagnozi netko drugi kriv i netko drugi bi se trebao pozabaviti rješenjem krize, problema i nevolja. Prebacivanje krivnje, odgovornosti i izvlačenje samoga sebe iz tzv. blata u koje su umrljani svi osim mene. Neki dan čitam jedan zanimljiv komentar ispod članka koji se bavio nekakvom religijskom temom. Naravno, masa komentatora pod raznolikim nadimcima, nitko pod pravim imenom. I jedan od tih nepoznatih ljudi (doduše, možda je taj poznat drugim komentatorima) piše dajući drugima lekciju budući da je on ‘karakterna osoba’. Moram priznati da mi je ovo prvi put u životu da sam se susreo s nečim takvim; da netko samoga sebe prozove karakternom osobom, valjda da bi potkrijepio svoje tvrdnje, pod lažnim ili izmišljenim nadimkom. Malo sam se mislio da i ja napišem kakav komentar ispod. I da napišem da sam i ja ustvari Batman i usput podijelim lekcije svima okolo. Čuj, ja sam karakterna osoba, pa ću ja dijeliti drugima lekcije. A ni ime svoje staviti pored toga karakteran. Naravno, da je ime tu, javilo bi se jamačno još desetak drugih koji bi osporili to ‘karakterna osoba’. Ovako, skriven iza nadimka, mogu i ja biti Batman, koji u slobodno vrijeme spašavam svijet i borim se s najgorim kriminalcima, a moj posao se svodi na komentiranje po internetskim portalima…

Nešto su mi te isprike na pameti. Ispričavamo se ustvari i onda kad prebacujemo krivnju na drugoga. Kaže Aralica da ako postoji nešto nepotrošeno i beskrajno, onda je to popis isprika za posao koji ne voliš raditi. Ne treba puno pameti da bi se to primijenilo i na sve ostalo što ja na volim raditi. Mislim, bilo koji posao. Recimo, najprije onaj posao koji se tiče mijenjanja sama sebe. Pritom ne mislim na zatvaranje očiju pred svime što ne valja, pred svime što je pogrešno, krivo, nezakonito. To je i Ivan Krstitelj radio. Nije zatvarao ni svoje oči ni svoja usta pred onim što je bilo krivo. I ustajao je protiv toga. I radio je protiv toga. I to mu se obilo o glavu. Ostao je bez glave. Ali nije svaki glas uspješan. Nije svaki glas primjeren. Još gore, nije svaki glas vjerodostojan. Krstiteljev je sve to bio – i primjeren i vjerodostojan. I uspješan. Herod ga je čuo. Čula ga je i njegova nezakonita žena. I to im je zasmetalo. Krstiteljev glas nije dolazio sam od sebe. On je živio od Glasa, od Riječi kojoj je on bio Glasnik. Zavaravamo se kad kažemo ili mislimo da su Glasnici Riječi samo ljudi u mantijama bilo koje vrste. Svi su kršćani Glasnici Riječi. Svi su oni pozvani živjeti od Riječi. Slušati Riječ najprije, pa onda živjeti od Nje, svjedočiti je i biti vjerodostojni izvršitelji, a ne samo slušatelji koji zavaravaju sami sebe. O tome se govori u Jakovljevoj poslanici. Takav je čovjek sličan onome koji gleda svoj odraz u zrcalu, vidi sebe, ali odlazi od zrcala i odmah zaboravlja kakav je bio (Jak 1,22-24). Nažalost, to je slika kršćana. Prečesto. Gledam se u svjetlu Božje riječi. Vidim na trenutak da je ta Riječ upravljena meni i vidim se kakav jesam. Ali već u idućem trenutku govorim kakav je netko drugi. Zaboravljam sebe. Vidim drugoga. Slušam Riječ, ali je ne čujem. Ne želim je čuti, ustvari.

Riječ je upućena svakome. Od načelnika, biznismena, kriminalaca, fratara, studenata, do političara, konobara, čistačica i medicinskih sestara. Svakome. I naša djela su koja obilježavaju naš karakter. Naša djela će reći jesmo li vjerodostojni. Jučer su bila Tri kralja. Slušali smo tako o Herodu koji se pobojao za svoju vlast, zemaljsku vlast. Čuo je za novog kralja. Opasnost za njega. Ona tri kralja nisu vidjela opasnost od Isusa. Herod je ostao zarobljen u ovaj svijet. Ona tri kralja su gledala i u budući. Pokušajmo gledati i u budući svijet, dopuštajući Riječi da nas mijenja. Ali, najprije da nas pokrene…

fra Željko Barbarić