Judi, zviri i beštimje

Judi, zviri i beštimje

0 71

Vrijeme se mijenja, ljudi se mijenjaju, ništa nije stalno osim promjena.

Bila sam odsutna neko vrijeme. Smiješno mi ovo zvuči jer sam bila tu, nikud ja nisam otišla, ali nisam bila online, a to nekako čini tu bitnu razliku, tu odsutnost. Jedva se i natjerah da pišem, nešto me uhvatilo u križima, neka tupa bol koja mi ne da da s mirom sjedim i otipkam svoju tjednu dozu, bol koja je sve manje fizička a sve više psihička, odraz nezadovoljstva, melankolije, apatije. I što se to zbivalo u svijetu dok me nije bilo? Nešto bitno, sudbonosno, od povijesnog značaja? Nisam ni mislila da jeste.

I dok bliskoistočne zemlje iz dana u dan gore u suzama i krvi, mi zajedno s ostatkom svijeta pogledamo par tužnih sličica u dnevnim vijestima, malo s negodovanjem i neodobravanjem u očima probeštimamo koju Amerima, ovima, onima, i prebacimo na dalmatinsku sapunicu, ili kviz sa simpatičnim Bosancem, po želji. Diljem Europe neki prosvjedi, ljudi nezadovoljni, nemaju nikakva prava, ni radnici, ni djeca, ni žene, ni muškarci (da, ovaj put ni muškarci!), nema socijalne pravde, nema pravde uopće, nema posla, nema kraja recesiji, nema para, nema budućnosti… U Španjolskoj u desetak gradova veliki prosvjedi, oni pravi, s pravim pobunjenim masama, tisuće i tisuće i hiljade na ulicama. Na istom prosvjedu, to jest na prosvjedu s istim ciljem u Zagrebu okupilo se čak 50 pobunjenika, a nisu se baš nešto ni bunili, činilo se kao da ih je 10. Nama je očito dobro, kažem nama jer u našoj lijepoj Bosni i još ljepšoj Hercegovini prosvjeda uopće nije bilo.

Nadalje, glavne teme ostaju iste, čiji stari je bija ustaša a čiji partizan, hrvatske vlasti, a ni ovaj sritni hrvatski narod dalje od toga ne vide, ne žele vidjeti, ne znaju. Bleiburg je izgubio svaku vrijednost i svu bit valjajući se po ustima prljavih i besramnih guzonja koji su zaboravili da je to mjesto na kojem se treba pomoliti za pokojne, upaliti im svijeće i okrenuti se i otići. Ni onaj crkveni predstavnik s oltara ni ona sijeda starica ni onaj markantni slatkorječivi čoban nisu dostojni da nam pričaju svatko svoju verziju, da nas truju i vuku ko bagru bez trunčice razuma po povijesnom oceanu punom nedorečenosti i tajni. A narod ko narod, sluša, jedan dio im psuje, jedan dio im kima glavom, narodu je već pet do dvanaest, nek se pripaze glavešine, nek se čuvaju prosvjeda s 50 prosvjednika.

Eto, takav smo mi narod, ne znamo izaći na ulice kao civilizirano zapadno društvo kojemu težimo, ali bismo, čini mi se, najsretniji bili da se nekako vratimo u ono crno-bijelo vrijeme Tita, NDH, ustaša i partizana pa da se međusobno poubijamo, da nas ovaj zapad nikada ni ne upozna. E onda bi nas možda uvaženi gospon premijer susjedne, a opet i te kako naše države, komemorirao.

Martina Kotarac

Povezano

0 56

1 336